"...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..."
Takva je nasa dusa. Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc.
Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one
zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima
odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj
ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo
se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda.
Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga culi....
Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.
I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I
plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake
noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo
potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u
ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih
kapi...blistavih...slanih..."
Sre Jul 25, 2007 3:43 pm
